
Savić konstatuje da je ova „industrija“ stigla pre sto godina iz Dražetića (Novopazarski sandžak), preko Rada, Mila i Obrada Gagovića-Cicvarića, koji su se nastanili u Nikojevićima. Kačarski zanat se proširio na deset sela u zlatiborskom i užičkom srezu. Početkom dvadesetih godina XX veka, Savić je direktno prikupio podatke za nekoliko sela, utvrdio je da se ovim zanatom u Rožanstvu bavi 60 kuća, u Nikojevićima 17, Alinom Potoku 10, Ravnima 8, Sirogojnu i Krivoj Reci po 5, Gostilju 4 kuće… A izrađivani su: burad za vodu, kotlovi za zahvatanje vode, kačice, čabrice, parionice za pranje rublja, kapci i tabarke za kazane, kace za džibru i kupus, čabrovi za vodu, pravljače i šafonji (bure u kome se kupalo i prao veš).

Neke zanatlije su se specijalizovale i za proizvode koji ne spadaju u kačarstvo. U Alinom Potoku rade se naćve i seljački sanduci („sirovi ili bojeni, malani šarenim krugovima“), u Ravnima rade stolice, u Gostilju stolice, preslice i kašike („od mečje ljeske i klenova drveta“), u Sirogojnu kutije za žito od bukovine… Ovih merica moglo je da se izradi do dve u toku dana, i to na sledeći način: bukova daska se rendiše, pokvasi vodom i zagreje nad vatrom, potom se previje i ostavi oko panja da se ohladi i zauzme okrugli oblik.
Za izradu proizvoda trebalo je različito vreme, na primer od tovara drveta, za tri dana moglo je da se izradi 8-10 kačica od 10 litara.
Pošto u pomenutim selima nema „iglaste šume“, zanatlije su građu nabavljali sa područja Murtenice i Jablanice. Radilo se od jelovog, smrčevog i borovog drveta. Za izradu sudova je važno da se drvo lako cepa jer se lakše i brže radi. Zato je posebno na ceni bila borovina jer je postojanije i tvrdo drvo. Drva su sečena na jedan metar, cepana su na pola ili četvrtinu i tako tovarena na konje kojima je trebalo 6-7 sati da stignu do kuća zanatlija.

Poseban problem je bila zabrana seče u državnim šumama pa su glavni snabdevači bili meštani Jablanice, Dobroselice, Draglice i Bele Reke. U Jablanici se građa kupovala kod strugare Sava Didanovića ili iz šume Joce Gmizovića.
Za kačarski zanat japija se najviše nabavljala u jesen, a rad se praktikovao obično zimi, mada su siromašniji, „koji imaju malo rđavog imanja“, radili preko cele godine. Zimi se radilo u kući, kod vatre, leti u kačari.