Zašto nema žandarma na čajetinskim ulicama?

Kako je posle Prvog svetskog rata Čajetina polako prerastala u varoš, a otvaranje kafana i sve veći broj prolazećih putnika na saobraćajnici Užice – Zlatibor uticao na javni red, vlastima nije preostajalo ništa drugo no da pojačaju prisustvo žandarmerije na ulici kako bi sprečili ili sankcionisali bilo kakve prestupe.

173

U septembru 1926. godine sreski načelnik Milorad Žeravičić dobija izveštaj da su se u mehani Rajka Đenića u sred bela dana  nekoliko puta tukli poljar Voj. Jovanović i besposličar Drag. Šunjevarić, oba iz Čajetine. Uočeno je da je kroz Čajetinu prošao mladić noseći nekoliko komada, možda, kradenih pantalona. Sa česme kod čajetinske crkve ukradena je slavina. Koliko su ovi događaji brinuli sreskog načelnika, još više ga je čudilo ćutanje žandarmerijske stanice – ni o jednom od pomenutih događaja nije mu podnet izveštaj.

To izgleda da je se sve ovo što je se desilo baš nikoga i ništa ne tiče“ – piše načelnik Žeravičić vodniku čajetinskog žandarmerijskog voda i zahteva: da se neprekidno, svaki dan od 7 do 20 časova, jedan žandarm bez oružja nalazi na ulici. Da motri „da niko od sumnjivih lica ne prođe ili ne noći u Čajetini, da pazi da se red i mir ne povredi, da niko ne sme da se kocka, da radnih dana niko ne besposliči po ovd. mehanama“. Zahteva načelnik tražeći da se za svaku primećenu neurednost podnese pisani referat, a prema izgrednicima odmah po zakonu postupi.

Milorad Žeravičić, načelnik Zlatiborskog sreza

Jutros je potpisati sedio pred mehanom sa ovd. činovnicima i tačno oko 8 časova naišao je ulicom jedan radnik trešten pijan derući se iz sveg glasa. Kada je isti došao pred mehanu Miloševića i Markovića ovd. ne obazirući se na činovnike koji su tu pred mehanom sedeli, počeo je iz sve snage da viče i psuje Boga mehandžiji g. Miloševiću, ovaj ga je utišavao i upućivao da ide svojim poslom, to ništa nije pomoglo, pijani radnik produžio je i dalje svoju dreku i grdnju čas na nemačkom čas na srpskom jeziku, a bio je toliko dosadan da su g. g. činovnici morali da ustanu i da beže ispred mehane te da neslušaju dalje ovog bezumnog čoveka i njegovu grdnju. Za svo vreme ove dreke i grdnje, na liniji nije bilo ni jednog žandarma! Što je jasno da moja izdata naredba nije uzeta u izvršenje.“

Posle nepunih mesec dana Žeravičić se ponovo pismom obratio vodniku čajetinskog žandarmerijskog voda sa pitanjem da li je naredba primljena i zašto se po istoj ne postupa. Načelnikova reakcija usledila je pošto je bio svedok događaja pred jednom mehanom:

Nije te 1926. godine bilo lako sreskom načelniku da u Čajetini i na Zlatiboru, gde je turizam sve više dobijao na zamahu, održi red i mir. Žandarma je bilo malo, a kako svedoče arhivska dokumenta često su ga, upozoravajući na nepostupanje žandarmerije, prozivale više vlasti.