IZGUBLJENO NASLEĐE: SOKOLSKI DOM U UŽICU 1934-1974 (8)

5342

Sećanja i komentari – „Đača soba“ u Sokolani – Dana je teško poverovati kako je bilo moguće da toliko uzbuđenja, želja, nadanja, napora, radosti, ljubavi i sreće stane pod jedan krov te divne zgrade brojnih generacija Užičana – „Ova čudesna Sokolana ne bi nastala da nije čoveka za pamćenje, nadahnutog i zanesenog Čeh Jože Jehličke“, zapisao je Aleksandar Lale Milosavljević  

S obzirom na njen kulturno-istorijski značaj, malo je tragova o Sokolani i najslavnijem vlasniku njene adrese: jedna ilustrovana monografska publikacija objavljena 2006. godine, svojevrsno svedočanstvo potomaka i učenika o životu i radu Josifa Jehličke, njegova spomen- bista otkrivena iste godine ispred Užičke gimnazije, rad akademskog vajara Nikole Kolje Milunovića, podignuta na inicijativu istoričara Milorada Iskrina, uz pomoć Odbora za podizanje spomenika i Grada Užica,  jedna slepa ulica iznad Sokolane koja nosi Jehličkino ime, knjiga istoričara Mila Čarapića o sokolstvu u užičkom kraju i jedno ulje na platnu Radomira Vergovića na kome bog Sunca čuva znamen-zdanje jedne epohe.

Korice knjige Mila ČarapiĆa

U pomenutoj monografiji, prelistavajući porodični album profesor dr Dragiša Prodan Draškić ostaviće zapis o svom teči Josifu Jehlički:

„Kada je Sokolana bila useljiva, mislim i na stan i na prostorije za vežbe (namerno ovako pišem jer Sokolana nikada nije bila potpuno završena) sećam se kako je sam ili uz pomoć svojih sokolaca uređivao okoliš zgrade. Nije se libio da sam sadi drveće: voćke i ukrasno drvo. Posebno je voleo brezu, govoreći da se na njoj vidi kako svaki list posebno treperi. Čak je našao vremena da u jednom kraju napravi baštu i sadi luk, zelen, grašak i krompir…“

Podsećajući da velelepna zgrada Sokolskog doma odmah po izgradnji postaje žarište sveukupnog užičkog kulturnog života, jer u njoj, pored vrednih vežbača, radi prvi Narodni univerzitet, biblioteka Sokolske župe, redakcija lista „Užički soko“, a jedno vreme i obnovljenog „Užičkog glasa“, iza čijeg se uredništva krila gradska partijska organizacija Komunistilke partije Jugoslavije,  Dejan Malenković u zapisu o Jehlički, između ostalog, kaže: „Kao izraziti humanista brat Jehlička organizuje smeštaj siromašnih učenika Gimnazije i Učiteljske škole, posebno onih iz najzabitijih sela Sandžaka, Istočne Bosne i Zlatibora. Iz ove popularne „đačke sobe“, koja se nalazila u jugozapadnom krilu Sokolane, mnogi Jehličkini štićenici, u čije je školske knjižice, umesto njihovih roditelja, upisivao svoje ime, pašće u NOB-u, a među tim đacima biće njegovi omiljeni vežbači – Marinko Gujančić Her, Trnčić, Slobodan Bijelić, Grbić i drugi. Takođe, ta „đačka soba“ daće novoj Jugoslaviji niz ministara, ambasadora, generala, političara i uglednih prosvetnih radnika.“

Akademski slikar Radomir Vergović na svoj put do Sokolane krenuo je još u vreme dečačkih dana: „Ja sam, kao i mnogi dečaci u to vreme, bio opčinjen Sokolanom, pa bih prilikom šetnji sa roditeljima u Veliki park uzbuđeno zagledao taj tajanstveni zamak, maštajući šta li se krije u moćnim kulama sa okruglim otvorima.

Kasnije sam ipak išao u taj zamak, ali ne u salu za vežbanje, već me je moj drug Saša Gruden unuk Jehličkin, krišom vodio na tavan gde se nalazilo, neprocenjivo za nas, Jehličkino blago u vidu prašnjavih kompleta predratnih stripova „Mika Miš“ (Miki Maus) i drugih koje smo grozničavo čitali. Neke komplete sam čak mogao nositi kući da čitam uz maksimalnu tajnost i radost. Tako sam mogao da poletim u nepregledne prostore mašte daleko od bonova, tačkica, R-karti, ribljeg ulja, di-di-ti praška i redova za sve. Najgori su bili za bioskopske ulaznice, jer tu su samo najjači uzimali karte.

Verovao sam da se najlepše i najuzbudljivije avanture događaju samo snažnim, mišićavim i neustrašivim ljudima i da jedino takvi pobeđuju zlo i pomažu svima (naročito devojkama), spasavajići čak i čovečanstvo od pohlepnih, pokvarenih i manijačnih spodoba ili nepoznatih, mračnih i opakih sila. Takvi moćni i neustrašivi momci uvek zadobiju prelepe devojke koje se zauvek zaljube u svoje junake poput Dejl Flaša Gordona ili Tarzanove Džejn ili beznadežno zaljubljenih devojaka u Fantoma, Sandokana, Brika Bradforda, princa Valijanta, Ajvanhoa i mnogih uzbudljivih likova koji su palili dečačku maštu. Pa kad bih i ja postao tako snažan, okretan i brz, sigurno bih jednom spasao neku lepu devojku iz ruku opasnih Carinjaša ili Dovarjaša, i tako stekao njenu večnu zahvalnost i ljubav.

Iz vremena DTV Partizan

Kada sam prvi put stao u vrstu na večernjem času gimnastike vežbanja u velikoj sali Sokolane, imao sam osećaj da sam ušao u stranice nekog nepoznatog fantastičnog stripa, u kome se videlo da ni najvratolomniji skokovi Zigomara ili Džima iz Džungle nisu ništa prema flik-flaku na strunjači koga je izvodio Srećko Marjanović, tada student DIF-a, a Džejn Vitington ni približno lepa kao devojka koja je vežbala most na gredi“, priseća se Vergović za koga je tu u Sokolani, koja se tada zvala Dom društva za telesno vaspitanje „Partizan“, kroz skoro svakodnevno vežbanje i druženje počela svojevrsna škola života: „Učio sam se mnogo čemu što, čini mi se, ne bih mogao na drugom mestu ili na drugi način. Naučio sam da pobedim strah, da verujem sebi da mogu nešto uraditi ako to dovoljno želim, učinio sam telo sposobnim i snažnim da izvede ono što želim. Upoznao sam uzbuđenje i radost zbog savladanog teškog elementa, ponos i sreću zbog postignute dobre ocene ili plasmana na takmičenjima. Stekao sam drugove i prijateljstvo koje i danas traje. Rađala se ljubav. Doduše, ne zbog toga što sam devojku spasao iz pohlepnih ruku malajskih gusara, već onako… Ko zna kako, to samo ljubav zna. Možda zbog nekog veleobrta ili lepo izvučenog spićaka na razboju. Moja vrsta: Rajevac, Mišo, Mirko, Gačić, Bore, Miško, Zec, Siniša, Markus, Rajko, Aća, Rade, Puf, Umi, Tomo, Kinez, Sreten, Mikica, postigla je značajnih uspeha na republičkim takmičenjima zajedno sa našim odličnim prednjacima – difovcima Elezom i Srećkom.

Lepo je kada uspeh čestitaju prijatelji i roditelji, lepo je dobiti diplomu ili medalju, a najlepše je ako uspeš da ti čestita – Josif Jehlička. Danas mi je teško poverovati kako je bilo moguće da toliko uzbuđenja, želja, nadanja, napora, radosti, ljubavi i sreće stane pod jedan krov te divne zgrade – jedna mladost. I mladosti celog grada.“

Pre izbijanja Drugog svetskog rata, Sokolski dom je u jednom periodu imao  i funkciju osnovne škole. Svedočanstvo Božidara Marjanovića, istaknutog člana Udruženja Užičana u Beogradu, jedno je od retkih podsećanja na te dane: „Sećam se da smo kao đaci IV razreda osnovne škole „Kralj Petar I“  bili pemešteni i pohađali nastavu u Sokolani gde je radio i živeo osnivač sokola u Užicu, Josif Jehlička. Učiteljica nam je bila Milena Ziravac. Sa mnom u razredu bili su Časlav Jehlička, Zdravko Žeravčić, Dejan Milenković i drugi. Četiri školske prostorije nalazile su se u levom hodniku od glavnog ulaza, s tim što je prva soba bila namenjena školskim poslužiteljima, sledeća učiteljima, a treća i četvrta bile su učionice. Nad svima je bdio, kao dobri duh, brat Joža, kako smo ga zvali.“

Susret Jehličke i njegovih gimnastičara

Dragan Gašo Gerzić pripadao je užičkoj gimnazijskoj generaciji iz 1949. godine. Ta generacija ispisala je neke od najlepših stranica sokolske i gimnastičke tradicije grada na Đetinji. Teško se tih poratnih godina dolazilo do gimnastičkih sprava i ostalih rekvizita. Pa ipak, svima su ostale u sećanju pripreme u Sokolani za Svesokolski slet u Pragu 1948. godine.

“Kada smo u to vreme našim majkama govorili da idemo u Sokolanu, nisu brinule. Znale su da je tamo bio Čovek koji je brinuo o nama i koji nas je vaspitavao. Joža ne samo da je brinuo o nama, nego je strepeo za sveo ono što je u nama ugrožavalo poziciju čoveka uopšte. Sa Jožom Jehličkom bili smo obogaćeni jednostavnošću misli, postojanošću životnih načela i ubeđenja, širokogrudošću, pravdoljubivošću i požrtvovanjem“, zapisaće Gerzić, prisećajući se i detalja na koje zvanična ne obraća pažnju. „Godine 1944. Sokolana je bila teško oštećena sa južne strane od bombi naših saveznika. Razoren je jedan deo zgrade i uništen parket u sali. To je uz pomoć društva i omladine sanirano, a patos je bio postavjen od grubih dasaka. U to vreme u Sokolani su održavani, u jesenje i zimsko vreme, skupovi i zborovi. Posetioci su nanosili na cipelama blato tako da smo mi morali da ga lopatama i struškama na kolicima iznosimo iz sale da bi mogli da vežbamo.“

Spomen-bista Jože Jehličke na Trgu Sv. Save

Važno je napomenuti i to da je profesionalni rad užičkog Narodnog pozorišta započet u jesen 1945. u Sokolani, odmah po nalogu ministra kulture Mitre Mitrović. Osnivačkog zadatka latio se predratni glumac i profesor književnosti Obrad Nedović. On je i režirao prvi komad – „Roditeljski dom“ Valentina Katajeva. Premijera je odigrana 24. septembra, na dan oslobođenja Užica. Na repertoaru su zatim bili Nušić, Sterija, Glišić, Cankar, Bora Stanković, ali i Gogolj, Čehov i Molijer, sve do 1948. kada se pozorište seli u prostorije bioskopa „Luksor“.

Dvadeset osam godina posle odlaska iz Užica u Beogradu je preminuo Josif Jehlička. Te 1986. godine navršilo se dvanaeset godina od rušenja Sokolane. Ostala su sećanja poput fragmenta iz knjige „Pod Đavoljom stenom grad“ Aleksandra Lala Milosavljevića.

„Pođite, dakle, sa mnom u Sokolanu. Svako neka prizove svoga čarobnjaka da mu pozajmi one tri dragocene reči i, eto nas pred tim prelepim zdanjem. Nestvarno deluje, zar ne, u ovom današnjem arhitektonskom miljeu?! Ne zna čovek čemu pre da se divi, pojedinostima ili celini.  Najlepšim svojim izgledom, čini mi se, okrenula se Sokolana Aleksandrovom mostu i svome Užicu i Užičanima. Lukovi njenih prozora, kolonada na balkonima i kupola na zadivljujuće lepim površima krova, kao da su uzeli nešto Aleksandrovom mostu, prelazištu koje iz grada vodi pravo u Sokolanu. Ne mogu tom zdanju oteti jedinstvenu lepotu ni nama koji smo ga doživeli, a, verujem, ni vama koji ćete uz tri čarobne reči i pokoju sliku sa starih razglednica poći tamo, pa birati – ili da gimnasticirate, ili da plešete na matineu, možda, gledate dobru pozorišnu predstavu, ili slušate koncert ozbiljne muzike… Možete izabrati i šarenoliku priredbu, nekakav birani potpuri, a bilo ih je predivnih. Samo, nemojte previše insistirati na političkim skupovima. Oni su u minulom vremenu nezaobilazni i ispred Sokolane i u njegovoj prostranoj dvorani, ali se bojim da ih po inerciji ne poistovetite sa današnjim političkim skupovima, počesto i bez stila, i bez smisla.

Radomir Vergović HORUS CUVA SOKOLANU, ulje na platnu

Prema svojim željama uživajte pod krovom Sokolane. Pažljivo izaberite kostim za datu priliku. Bogami, možda i čitav kofer kostima. Ne zaboravite ni košarkašku opremu, ako ste vični tom lepom sportu koji se tek krajem pedesetih doselio u naš grad.

Nikakvo čudo, pa ni ova čudesna Sokolana, ne bi nastala da nije čoveka. A čovek beše za pamćenje, nadahnuti i zaneseni Čeh Jože Jehlička. On najpre ožive Sokolski duh, pa sokole, a s njima zajedno, odista, i na mišiće, dovede Sokolanu pod krov.“

KRAJ

(autor teksta Zoran Jeremić)

Projekat IZGUBLJENO NASLEĐE: SOKOLSKI DOM U UŽICU 1934-1974 sufinansiran je od grada Užica. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove grada Užica.

Prethodni tekstIZGUBLJENO NASLEĐE: SOKOLSKI DOM U UŽICU 1934-1974 (7)
Sledeći tekstPromocija knjige „Sa užičke kaldrme u svet uspešnih“
Zoran Jeremić
Zoran Jeremić (1965, Užice) uređivao je nedeljnike Vesti i Užička nedelja. Objavio zbirke pesama "Stepenište" (1995), "Zimsko svetlo" (2002) i "Škola ćutanja" (2015) knjigu eseja, kritika i zapisa "Unutrašnji grad" (2012), knjige razgovora "Vetar reči" (2004), "Pisac s krajolikom" (2015) i "Vremena više nema" (2022), biografske knjige "Stojan Stiv Tešić: život i tri drame" (2008) i "Dobrila: životna priča" (2019, 2024), književnu biografiju grada "Užice - više od sveta što je bilo" (2021, 2022, 2023), sentimentalnu povest džeza u Užicu "Dugo putovanje do Bazuma" (2023), antologiju pesništva užičkog kraja od XIII do XXI veka "Nebeski ključevi" (2018). Priredio više knjiga (Andrija Lojanica, Marko Popović, Miodrag Vergović, Radomir Vergović...) i tematskih brojeva književnih časopisa Međaj i Gradac (Ljubomir Simović, Nađa Tešić, Svetislav Basara, Milenko Misailović, Gojko Tešić, Radovan Popović...) Zastupljen u više pesničkih antologija. Urednik časopisa za književnost, umetnost i kulturu Međaj. Živi i radi u Beogradu i na Jelovoj gori.